Poznati hrvatski putopisac Matko Peić, autor Skitnji, konstatirao je kako: „Nije sva Slavonija ravna.“ U istinitost ove tvrdnje uvjerili smo se posjetivši ovaj prostor koji dobronamjerna čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Krenuti od Iloka, čiji je način života određen proizvodnjom vina, pa zaviriti u Iločki podrum i odmoriti oko u pogledu koji pruža Principovac znači vratiti se u prošlost uglednih aristokratskih obitelji. A onda Vukovar! Susret s boli i patnjom. Što to mora imati čovjek koji može izdržati toliku bol? Vukovarska bolnica ima moć ganuti čovjeka do suza i vratiti ga počelu. Uski prostori bude strah i želju da se učini nešto veliko. Poznajem one koji su svaki put kada su stajali na uzvisini, brdašcu ili planini, imali potrebu nešto veliko izreći ili zapisati pa bi se pluća nadimala, a srce jače lupalo. A ovi su ljudi duboko pod zemljom – u podrumu učinili nešto PREVELIKO. Ne poznajem ljude čija su imena bila u vrtlogu na Ovčari, ali su bili MOJI. Njihovi likovi na fotografijama nisu me mogli vratiti u trenutak boli, ali pogled na sat, novac, osobni dokument, fotografiju drage osobe… sve ono što je nekad bilo njihovo ubrzavalo je rad moga srca. Čovjek koji je prošao patnju mirno je o njoj govorio. Iznenađujuće i ohrabrujuće. Ipak postoji način! Stajićevo i Begejci mjesta su gdje je čovjek pokazao svoju najmračniju stranu, netko ih opisa kao predvorje pakla.
Valja nam krenuti dalje. Vučedolski muzej prethodio je gradu zelenila i parkova, prelijepe Promenade, velebne Tvrđe, konkatedrale sv. Petra i Pavla… – jednostavno Osijek, najveći grad u Slavoniji. Lijep je ovaj grad što niče na ravnici na desnoj obali rijeke Drave. Živi on punim plućima i okuplja mladost. Slavonija je prostor na kojemu se njeguje tradicijska kultura, a nju je najlakše izbliza upoznati ako posjetite manifestaciju Vinkovačke jeseni, a mi jesmo. Divili smo se i polako ljuljali u ritmu i ne htijući. Blizu nam je bilo i Đakovo gdje je naša slavonska priča završila, ali nekima i kuliminirala govorom u đakovačkoj katedrali o oprostu – najvećoj ljudskoj moći. Sigurno je jedno – riječ je o voljnom procesu. Od Slavonije do Tomislavgrada put nas je vodio preko Bosne gdje zastadosmo u Banja Luci i upoznasmo trapiste i njihova Franju. Zanimljiv i otvoren čovjek, zaljubljenik u prirodu. I tu smo naučili puno. Trapisti proizvode ukusan i jedinstven sir.
Sve ovo u tri dana može odraditi – organizirati na izniman način samo iznimna osoba – „putoljubac“ i prijatelj. Poznajući samozatajnost našeg prijatelja „putoljupca“, zahvala će biti tek ovakva. Postali smo „skitnice“ koje znaju točno tko gdje sjedi u autobusu i što krije u ruksaku. Možda kolač od lješnjaka, pitu ili hormašicu? Svejedno, svake godine jednako su ukusne i izazovu divljenje. Netko je i na taj način mislio na sve nas. A tek zajedništvo?!
Ovo su male slike, predočene riječima, sa studijskoga putovanja tomislavgradskih osnovnih škola po Slavoniji, one su i riječi zahvale putnika iz Osnovne škole fra Mije Čuića – Bukovica organizatoru koji je jednostavno i NAŠ.
Danijela Musić