Dobrodošli na službenu stranicu Osnovne škole fra Mije Čuića!
Hrvatska pošta Mostar dodijelila je u studenom 2015. godine pano s poštanskim markama Osnovnoj školi fra Mije Čuića te posebno priznanje učenici 7. razreda Josipi Dodig za sudjelovanje na 44. međunarodnom natjecanju u pisanju pisama. Nagrade su uručene u povodu Svjetskog dana pošte. Na natjecanju je sudjelovalo sedam učenika ove škole, a Josipin sastav na temu Pričajte nam o svijetu u kakvom biste željeli odrasti posebno je oduševio.
Pano je bio nagrada školi za najveći broj pristiglih pisama, a treba spomenuti da je bilo ukupno pet nagrađenih škola. Zbirka markica i diploma Josipi bilo je posebno priznanje koje su Josipi svečano uručili predstavnica pošte gospođa Mirjane Čirko, uz čestitke ravnatelja gospodina Bože Petrovića, razrednice Ive Bagarić te ostalih ponosnih djelatnika i učenika ove škole.
U nastavku pročitajte pismo učenice Josipe Dodig.
Draga prijateljice!
Moje umorne oči već su usnule, a slabašno tijelo omlitavilo jer već dugo ležim u jednom kutu dvorane ispuhana i puna prašine. Nitko me ne gleda, ne primjećuje i nikome nisam vrijedna jer me jedna okrutna djevojčica odbacila pa sam tako završila. Ovako napuštena, tužna i odbačena, patim za dobrim, starim vremenima, a u glavi mi se misli kao pčele roje i razmišljam o tome hoću li odrasti u svijetu u kojem bih željela?!
Dok sam bila mala sa mnom su odigrane mnoge utakmice, ostvarene pobjede, a ja sam bila ponosna i sretna. A sada? U ovim teškim i usamljenim danima, jedino tračak nade daje mi topla, žarka zraka sunca koja ponekad dopre kroz jedan mali prozor do mene i obasja me, vrati malo topline mome tijelu, nježno kao majka, pomiluje me po mojoj već osijedjeloj kosi, utisne u moju dušu malo optimizma i dadne mi nade za život. Kada padne noć, i svi krenu na počinak, ja pomalo sjetno i zabrinuto utonem u san i sanjam uvijek isti san, moleći se Bogu da se ostvari. Iako je meni taj san nezamisliv, jako je lijep i mene barem nakratko učini sretnom. Kad bi se ostvario, mene bi učinio sretnom za cijeli život. San je, ipak, san!
Dani se nižu jedan za drugim, svaki dan sa suzom u oku, tugom u srcu, promatram kako nova djeca igraju, treniraju s mojim prijateljicama, a za mene nema nade, nitko za mene ne mari i ne zna da postojim. Jednog jutra, kad sam se probudila, pored sebe sam ugledala jednu veselu i vedru djevojčicu koja me zadivljeno gledala svojim malim smeđim očima, koje su blistale kao dva sjajna dragulja. Stajala je pored mene, netremice me gledala, obilazila oko mene, a onda najednom s velikim poštovanjem i osjećajem, nježno kao majka svoje bolesno čedo, uzela me u naručje i promatrala. Shvatila je da i ja imam dušu, dušu koja pati, koja je jako usamljena i povrijeđena. Odlučila je ublažiti moju tugu, izvući na površinu sve ono što me tišti, što daje tužan izgled, tugu na mome licu. Prepoznajući u njoj vjernog, iskrenog prijatelja ispričala sam joj svoju tužnu priču, kako sam dugo ležala usamljena u ovom kutu dvorane. Rekla sam joj da sam svaku večer sanjala isti san i da se u tom snu uvijek pojavljivala ona. Moji nezamislivi snovi su se ostvarili, dok sam nepomično drhturila u njenim rukama, čiji mi je dodir jako godio, kao da me netko blago i nježno milovao. Djevojčica me slušala, puna pažnje, a onda je i ona ispričala svoju priču koja nije bila puno sretnija od moje i o tome kako je dospjela do mene. Dok je bila mlađa gajila je ljubav prema košarci koja je ispunjala njen život, činila je sretnom i zadovoljnom. Bila je najbolja košarkašica. Jednog dana, nespretno je stala baš na mene i slomila nogu, a ja sam se otkotrljala u ovaj kut gdje se sada dogodio naš susret. Njena košarkaška karijera je propala, a nakon ozdravljenja, sva shrvana zbog toga, pošla je u potragu za tom loptom. Srele smo se sada u ovom kutu dvorane, ispričale si najljepše priče, a nakon mnogo godina na mom se licu, kao cvijet u proljeće, pojavio jedan mali osmijeh. U djevojčici se javio život, s mene je otresla prašinu, napuhala me, i vratila se svojoj najvećoj ljubavi-košarci. Moja maštanja da odrastem u ovakvom svijetu, da se netko sa mnom igra i postiže dobre rezultate, počela su se ostvarivati. Željela sam da oko mene uvijek vlada mir, ljubav i sloga. Da živim u svijetu punom ljubavi, sreće, dobrote, pobjeda…Djevojčica je prema meni imala posebne osjećaje, pa je tako i igrala, a rezultati su bili zadivljujući.
Oduvijek sam željela odrasti u svijetu gdje su ljudi dobri, zadovoljni i sretni, a takva je bila ova djevojčica. Ona me izbavila iz tame, vratila je osmijeh na moje lice, a u moje tijelo košarkaški duh. Ta zadovoljna i vesela djevojčica ponudila mi je svijet u kojem sam željela odrasti. Na kraju moga pisma naglašavam da su se moji snovi ostvarili, a ja mnogo zahvaljujem djevojčici koja mi je vratila život.
S dužnim poštovanjem,
tvoja košarkaška lopta!