Anđa: Zovem se Anđa Gudelj (djevojački Kelava). Rođena sam u Vojkovićima 1. rujna 1952. godine. Učiteljica sam razredne nastave – viša stručna sprema. Radim u Osnovnoj školi fra Mije Čuića, i to u područnoj školi Seonica. Majka sam petero djece i baka dvanaestero unučadi.
Anđa: Nije teško biti prenositelj znanja, ali je zahtjevno. Smatram to pozivom.
Anđa: Prosvjetni radnik ostaje UČITELJ bez obzira na sve napretke i
promjene, istina način svoga rada prilagođava tim promjenama.
Anđa: Da, radila sam istim žarom kao i danas. Što se tiče ocjena, mislim da nisam nikada bila stroga, ali to bi trebalo pitati moje učenike.
Anđa: Učiteljica i majka dva su najljepša i najuzvišenija poziva. Sve što je lijepo, nije teško. Nisam bila učiteljica svojoj djeci, ako ste mislili na to, pa ne znam kako to izgleda.
Anđa: Moji učitelji su bili pokojni Jerko (Milan) Petrović i pokojni Križan Sučić. Nosim lijepe uspomene.
Anđa: Imam osjećaj da su roditelji nekad više brinuli o učenju djece. Istina, danas su roditelji više zaposleni (a ima i više sapunica) pa su djeca ponekad prepuštena mobitelima i računalima umjesto roditeljima.
Anđa: Svaka generacija je imala nešto svoje tako da nikoga ne bih izdvajala.
Anđa: Sve ovisi o pojedincu.
Anđa: Kvalitetan učenik će uspjeti, ali važnu ulogu ima i učitelj, odnosno netko tko će ga usmjeriti i pomoći mu.
Anđa: Meni je to bila olakšavajuća okolnost.
Anđa: Po meni nije.
Anđa: Bez diplome se ne može, ali nije dovoljna da bi netko bio dobar učitelj.
Anđa: Otkrivanje talenata nije posebno teško. Naša su djeca talentirana, samo većina nema mogućnosti to pokazati.
Anđa: Prošlo je i prebrzo.
Na kraju jedna napomena mladim učiteljicama: Imajte na pameti da djeca brzo postaju odrasli ljudi!!!