Draga: Ja sam Draga Petrović (rođ. Radoš), učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi fra Mije Čuića u Bukovici, područni odjel Mesihovina. Rođena sam 8. ožujka 1956. u Crvenicama. Četverorazrednu školu završila sam u Seonici, osmogodišnju u Bukovici (ondašnjoj OŠ Mesihovina), gimnaziju u Tomislavgradu (ondašnjem Duvnu) i Pedagošku akademiju u Splitu. Supruga sam i majka dvoje odrasle djece. Godine 1977. započinjem svoj radni vijek u rodnim Crvenicama. Znakovito, imala sam tad intervju za Radio Sarajevo s našim pok. Petrom Milošem kao prva žena iz sela sa završenom višom školom. I evo intervju s Vama u Mesihovini gdje završavam radni vijek i živim gotovo četrdeset godina.
Draga: Biti prosvjetni djelatnik nije ni posao ni zanimanje, već poziv, a poziv uključuje i ljubav prema onome što radiš. Prosvjetni djelatnik kojem je to samo posao ili zanimanje „zalutao“ je u profesiju. Težak je to i odgovoran poziv. Moraš biti i roditelj, i liječnik, i psiholog…
Draga: Naravno da su promijenila u mnogo čemu. Tehnologija ima svoje prednosti, a ja bih rekla i mane. Nedostaje žive riječi, ljudi međusobno sve manje komuniciraju, knjige sve manje čitaju, rječnik im je sve siromašniji. A tek rukopis? Nema više čitka i lijepa pisanja.
Draga: Jesam, samo sam se tada više pripremala za nastavu, više se konzultirala sa starijim kolegama, tražila njihove savjete, a danas to radim rutinski. A što se tiče popustljivosti u ocjenama, ostala sam dosljedna sebi i svojim principima – navodno stroga. Od učenika tražim red, rad, disciplinu i poštovanje. Imaju postavljene granice do kojih mogu ići jer škola je i odgojna ustanova. Bože moj, nitko nije savršen pa tako i ja, ali svoje pogreške priznajem i trudim se ispraviti ih.
Draga: Biti majka i učiteljica zahtjevan je i odgovoran zadatak. Ali ono što radiš s ljubavlju, nije teško. I kad polučiš uspješne rezultate te ljubavi i rada, ponosan si na trud koji nije bio uzalud ulagati u odgoj i obrazovanje vlastite djece kao i u svoje učenike. Najbolja je to investicija. Ja sam, Bogu hvala, ostvarena osoba kako u profesionalnom životu kao učiteljica, tako i u privatnom kao majka i supruga.
Draga: Moj učitelj bio je pok. Radojko Đokić. Dugo smo bili i radne kolege i ja sam ga poštivala i cijenila tada kao i kad mi je bio učitelj. Isto tako cijenim i svoje nastavnik i profesore. Primjerice bijah ja na jednom seminaru iz metodike hrvatskog jezika. Predavačice su bile iz Splita. Slušajući njih, kao da čuh profesora Živka Bjelanovića. Pitah ih je li i njima predavao metodiku taj profesor. Odgovoriše potvrdno uz pitanje: „Po čemu ga, kolegice, pamtite tako dugo?“ Odgovorih im: „Po dobroti i stručnosti.“ Vratimo se mi mom učitelju. Kratko i jasno – bio mi je uzor. Drugi mi je uzor bio moj stariji brat Petar, također učitelj (nažalost pokojni). Prvi je postavio temelje mog obrazovanja, a drugi me podržavao i savjetovao u profesionalnom i u privatnom životu.
Draga: Roditelji su nekada puno više cijenili učitelje svoje djece. Ja sam, doduše, odlično surađivala s roditeljima u 99,9% slučajeva. I o roditeljima ovisi hoće li dijete cijeniti svog učitelja. Jer, ako se u kući „ružno“ zbori o učitelju, jasno je da ga ni dijete neće cijeniti, a sutra to dijete neće cijeniti ni svoje roditelje, ni sebi nadređene, a u konačnici ni samog sebe. Pojedinim roditeljima je bitna petica, a ne znanje. I ako nije dijete odlično, ne valja učiteljica. Mogla bi na tu temu koješta ispričati.
Draga: Kroz moje učionice prošle su mnoge generacije. Bilo bi nepravedno spomenuti samo jednu. Bilo je tu i krasnih i marljivih učenika, vrijednih spomena. Danas su to odrasli ljudi raznih zanimanja. Učila sam ih da je svako zanimanje jednako vrijedno ako se radi pošteno i odgovorno, a da je najvažnije – BITI ČOVJEK.
Draga: U pojedinim područjima jesu, npr. u informatici. Sve im je dostupno. Generacija kojoj ja pripadam imala je školsku ploču, računaljku, po koju knjigu i bilježnicu. Svejedno smo imali kvalitetno obrazovanje, možda čak i bolje od današnjih generacija. Naravno da ovisi i o pojedincu, koliko se sam zalaže, o roditeljima koliko cijene važnost škole, ali i o onima koji im znanje prenose.
Draga: Uloga učitelja u obrazovanju i odgoju pojedinca vrlo je važna, ako ne i najvažnija. Sigurna kuća se gradi na čvrstim temeljima. A osnovna škola je temelj učenikova obrazovanja za život. Ako ti temelji nisu čvrsti, takva kuća obrazovanja brzo će se urušiti. Bojim se da je dosta darovitih učenika ostalo uskraćeno za kvalitetno obrazovanje radi „zalutalih“ u prosvjetu.
Draga: Naravno da je olakšavajuća. Isto obrazovanje, isti poziv, isti ciljevi, međusobno nadopunjavanje. Umalo ne zaboravih – iste plaće. Istina, da su veće, lakše bi bilo. Ali svejedno, naše ciljeve smo ostvarili. Skromno i pošteno. Neke vrijednosti su neprolazne i isplati se živjeti ih.
Draga: Još je to u fazi eksperimenta. Vrijeme će pokazati. Po nekim procjenama napredak se još ne vidi. Možda je bolje bilo ulagati u neke druge projekte, npr. u radna mjesta kojima bismo zaustavili iseljavanje ljudi. Žalosti me činjenica da je učenika sve manje i da će mnoge škole zatvoriti vrata. Tko je za to odgovoran?
Draga: Ovisi o tome kako je tko došao do diplome. U današnje vrijeme ima više načina – kažu. Oni koji su do diplome došli trudom i zalaganjem biti će dobri učitelji i znat će prenijeti znanje na učenika. I da danas postoje nekadašnje srednje učiteljske škole i da imam djecu za školovanje, prije bi ih povjerila učitelju iz takve škole nego svakom profesoru razredne nastave. Ovi današnji mladi profesori, navodno, sve znaju. Ne traže savjete ni pomoć starijih kolega. Mi smo se nekad više družili, razmjenjivali iskustva, dogovarali se… Valjda bi i oni od nas mogli nešto naučiti. Pa uči se i od starijih nepismenih ljudi – imaju oni životno iskustvo.
Draga: Ako učenik ima talenta za neku umjetnost, netko će ga otkriti, prije ili kasnije, bio to učitelj ili već afirmirani umjetnik. Zar najveći umjetnici nisu ponikli iz malih sredina? Imamo mi poznatih umjetnika na svim područjima koji su se rodili oko Duvanjskog polja i polazili naše škole.
Draga: Nisam ni svjesna da se moj rad u učionici primakao kraju i da sam pred mirovinom. Svom suprugu, koji se zna požaliti na malu mirovinu, znam reći da mirovina ne može biti mala nego kratka. Na kraju ovog razgovora svojim mlađim kolegama želim uspješan rad u učionici i neka ga obavljaju savjesno, odgovorno i s ljubavlju. Svojim učenicima poručujem da se trudom i zalaganjem stiže do cilja i želim im da izrastu u vrijedne i poštene članove zajednice. I još jedan odgovor na nepostavljeno pitanje: Da se ponovno rodim, opet bih bila učiteljica. Možda i budem, na onom svijetu!