Ovu rečenicu, a kasnije sam otkrila da je stih, često sam čula i pročitala na portalima, novinama, spomenicima,…
Uvijek je bio vezan za branitelje i ljude koji su se borili i dali život za domovinu. Stih mi je bio neobičan pa sam odlučila istražiti tko ga je napisao.
Otkrila sam da je pjesmu pod naslovom „Pozivanje na vojsku“ koja sadrži ovaj stih napisao Fran Krsto Frankopan. Čitajući pjesmu doznajem više o životu i djelu ovog junaka. Mučenički je izgubio život zajedno sa Petrom Zrinskim. Njihove kosti počivaju u zagrebačkoj katedrali. Ovi hrvatski velikaši postali su i ostali uzor domoljubima i borcima za slobodu i nezavisnost.
Sad mi je jasno zašto ovaj stih stoji uz ime naših pokojnih branitelja. Vjerujem da će dragi Bog nagraditi žrtvu njihova života za našu slobodu u dragoj nam zemlji, koja je toliko natopljena nevinom krvlju.
ANA ANIĆ, IX. razred
Ovaj naslov potiče nas na razmišljanje, pa se pitamo što on znači. Što znači „navik“ živjeti? Živeći u ovom burnom vremenu punom trke i nemira, nezadovoljstva i depresije, ljudi su sve više zaokupljeni materijalnim stvarima. U tome se gube, zaboravljaju prave i istinske vrijednosti kao što su moral, poštenje i ljubav prema bližnjemu.
Čemu je to tako? Oni koji su se izgubili u moru pohlepe za bogatstvom, oni kojima više ništa nije sveto pa ni ljudski život znaju reći da poštenje, moral, poniznost i ljubav više nisu „in“. Pitam se je li to zapravo tako? Mogu li slike o Bogu, ljubavi i poštenju ikad izblijedjeti? Mislim da ne mogu. Čemu nam služi sve bogatstvo ovog svijeta koje smo stekli ako smo izgubili sebe, osjećaj za brata, prijatelje i bližnjega. Nažalost, danas je takvih sve više. Čemu sve to ako je naše srce postalo samo jedna santa leda, koja kad se otopi ne ostavlja ništa iza sebe. Zaboravljamo da smo samo putnici na ovom svijetu i ne znamo koje je naše posljednje stajalište. Jedino promjena svakog od nas može ovaj svijet učiniti boljim. Može unijeti u ovaj svijet više ljubavi i poštovanja jer čovjeka čine čovjekom samo njegova dobra djela. Sve ostalo nestaje, tone u ponor bez povratka. Trebamo se mijenjati, imati više solidarnosti i ljubavi prema čovjeku, pa ako treba i život dati za pravdu, jer jedino ćemo tada vječno živjeti. To nam svjedoči aforizam uklesan na nadgrobnoj ploči dvojice hrvatskih velikana Petra Zrinjskog i Fran Krste Frankopana „ Navik on živi ki zgine pošteno!“
JOSIPA DODIG, IX. razred
Kako polako odrastam shvaćam kako su ljudi prije živjeli i koliko su se mučili. Shvaćam koliko su se mučili i borili za našu državu. Zato sad živimo slobodno u njoj, bez straha šećemo ulicama. Hrabro su se borili protiv zla. Sve nas obuzima neopisiva tuga kad se prisjećamo njih i njihovih života. Njihova dobra djela su nas oslobodila. Vjerujem da svi to misle barem Hrvati i Hrvatice.
Djeca to još ne shvaćaju dobro ali svatko od njih će sazrjeti i slušati priče o njihovoj hrabrosti i dobroti i biti im zahvalni. Mnogi su ljudi izgubili nekoga svoga. Ti ljudi su pogubljeni bez razloga. Sve nas izjeda neizdrživa bol kada slušamo te priče od naših baka i djedova. Takvi ljudi su naš ponos jer su mnogo toga dobrog učinili. Takvih baš u životu našem neće biti, koji su život dali radi svog tla. Zato svima njima je posvećena rečenica“ Navik on živi ki zgine pošteno“.
MILA LEDUŠIĆ, IX. razred
„Navik on živi ki zgine pošteno“, poznata je uzrečica koja ponajprije podsjeća na junačku smrt Petra Šubića Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Oni su se hrabro borili za Hrvatsku, te su zbog te borbe brutalno smaknuti, ali su zato postali i ostali poznate i ugledne ličnosti hrvatske povijesti. Povijest se nerijetko ponavlja, pa su tako hrvatski sinovi u Domovinskom ratu opet hrabro ginuli za svoju Hrvatsku. Kroz povijest Hrvati su se borili mnogim ratovima, pritom ginuli i stradali pod tuđim zastavama i svojom zastavom. Konačan blagoslov za sve borbe i stradanja hrvatski narod dobio je pobjedom u Domovinskom ratu kada je stvorena neovisna država Hrvatska. Hrvatska povijest puna je junaka, znanih i neznanih koji su ugradili svoje živote u temelje hrvatske neovisnosti.
Kaže se da narod koji zaboravlja svoju povijest ponavlja svoje tragedije, stoga ne smijemo prepustiti zaboravu niti jednog hrvatskog sina koji je kroz povijest stradao za svoju domovinu Hrvatsku. Njih se trebamo sjećati, o njima i njihovoj hrabrosti djeci govoriti i tako će oni na vijeke živjeti i nikad neće pasti u zaborav.
PETAR BAGARIĆ, IX. razred