Svagdi pođi – kući dođi

Božićno vrijeme u duvanjskom kraju odiše posebnim ugođajem kad se rijeke Duvnjaka sliju u rodni kraj iz „bilog svita“. Duvanjska brda ih kao raširene ruke primaju u zagrljaj. Ta ljubav između čovjeka i kraja je obostrana i daje puninu osjećaju pripadnosti, onu dimenziju koju ničim ne možeš nadomjestiti do udisajem zraka s Ljubuše, Liba ili Midene i pogledom niz Duvanjsko polje. A domaća „besida“ i susret s dragim „svitom“ je ono „nešto“ što nam svima treba, a ne može se kupiti.

U iščekivanju svojih najmilijih Mara i Jure su kratili vrijeme u društvu susjeda i kumova Anđe i Manje.

 – Nisam svu noć oka sklopila od brige, – započela je Mara.

 – Tako ti je i vamo, – prihvati Anđa, – dalečina je to, mislim se kako će s dicom u putu, nejaki su, a mali Marijan nesmiran – pljunuti did Manje.

 – Zamantat će im, – Manje će ponosno, – njem je tisan Prater, ali zna dite da mora mirovat, dica su ti veleznanija od velikih.

 – Tako su izabrali, more se ono i vamo lipo živit, a eto, naši vole u svit pa nek im je Bog u pomoći, – Mara je govoreći pogledala kroz prozor.

 – Ma nije ti Njemačka sad daleko ko prije? – utješno će Jure, – teste dobre, a auta brza pa ti Mien dođe ko na pola puta. Evo, vako ko do Dervente, recimo.

Nije Jure bez razloga spomenuo Derventu, tamo mu se udala sestra Ruža, a svi znaju da se nije „počastila“. Tuđi svit, tuđi običaju pa često zove i žali za svojim krajem.

 – Ko joj je kriv, – Jure bi brojio u sebi, – nije nikad dala sebi kazat. Mogla je ona i u Njemačkoj nać našeg momka, ali bila uvik vitrina.

Dok je Jure u mislima sažalijevao sestru, Manje se potaknut njegovom izjavom, oglasio u svom stilu pa zapjevao:

 – „Udala se mala u Derventu, u Derventu za jednoga blentu“.

Pjesma im svima izmami osmijeh na lice, ali Anđa brzo „okrene vodu na svoj mlin“.

 – Ti Manje sve okrićeš na šalu, a ja trnem od brige za dicom, – pa zaključi, – a di će se ćaća izmišat s materom.

 – Jakuće, – ljutnu se Manje.

 – Čudna je Anđe i ta tvoja ljubav za sinovim i nevistom, a „čim na oči –čim za oči“. Ja u tom ne prigonim, znam da je dici lipše prez nas, a kad i’ se zaželim na „interento“ i probacim koju pa se mislim – baš dobro. I sa zetom se ispričam, a ne tribam donosit pršut.

 – Samo ti miluj „karlovačku“ pa ćeš basat još više, – opomenu ga Anđa vrteći glavom.

 – Privrni ploču, kume! – umiješa se Jure i okrenu priču u drugom smjeru.

 – Ja sam samo jedan Božić dočeko u tuđini i zareko sam se da se to neće nikad ponoviti. Zavrno sam se u bolnici pa me se nije ni pitalo, a kako je to jadno i žalosno, to se ne mere kazat.

 – Znam, Jure, i mene je to gonilo jedne godine. Bio sam na bolovanju pa se moro javit na Ivanjdan, a Božića koda nije ni bilo.Sićo sam se tamo u baraci naši običaja i zamišljo. E, sad su krenuli od Maćine kuće, pa zamislim da sam i ja sa svojom grupom i da pivam onu svoju pismu što bi joj se dica i žene smijali „Oj Božiću i ti si baraba, ode moja pečenica džaba“.

 – Meni je se drago sitit našeg Frane, – umiješa se Anđa, – većinom je nosio ugasite karirane košulje, a na Božić bila košulja, ko snig i crni čojeni trofrtaljac što su mu ćeri poslale iz Australije.On bi u našoj kući, kako smo bili svoji, zapivo svoju pismu „Pod onom, pod onom gorom zelenom“. Nekako isanu bude toplo oko srca da bi ti se suze svrnule.

 – Lipi su naši običaji, – nastavi Mara, – uć u svačiju kuću i čestitat Božić ričima „Na dobro vam došo Božić i sveto Porođenje Isusovo“, a ukućani odgovaraju „I s tobom, Bog dao, zajedno“. Pravo ti srce zaigra od miline.

Manje se još jednom oglasi veselim stihovima „Iđe Božić, iđu sveti dani – oćemo li pivat ko i lani“. Trudio se Manje svojom pjesmom razveseliti malo društvo i oživjeti lijepe uspomene. Donekle mu je to i polazilo za rukom. Zbilja je, ipak, nametnula svima osjećaj težine koji je teško zanemariti. Potisnuti ga može jedino božićna radost i susret s dragim osobama te spoznaja da oni koji žive u suglasju s Bogom i svoju bol mogu nositi s osmijehom na licu.