Dobrodošli na službenu stranicu Osnovne škole fra Mije Čuića!
Učenici Osnovne škole fra Mije Čuića: Poštovana Dražena, evo nećemo Vas predstavljati tipičnim biografskim podatcima našoj publici, odnosno našim čitateljima jer svi u tomislavgradskom kraju i šire znaju tko ste, odnosno znaju Vašu predanost humanitarnom radu koju ostvarujete aktivno radeći u tomislavgradskoj Udruzi „Kap ljubavi“. Prije svega upućujemo Vam iskrene čestitke i zahvalnost na svemu što činite kako bi ljudima u potrebi bilo lakše.
Je li opredjeljenje za humanitarni rad došlo slučajno, sa zrelošću ili je tračak takva opredjeljenja živio u Vama i u djetinjstvu?
Dražana: Prije svega hvala vam puno na lijepim riječima i zanimanju za moj humanitarni rad. Kad slušam ovaj vaš uvod i pitanje koje ga prati, čini mi se kao da govorite o nekoj drugoj osobi. Ja stvarno ne mislim da radim nešto posebno, nešto drugačije od drugih. Ono što je najvažnije, mislim da svaki posao treba raditi s ljubavlju. Uistinu se trudim što kvalitetnije odraditi ovaj povjereni mi posao jer ga volim. Čini me sretnom i ispunjenom
Učenici: Možete li usporediti svoje djetinjstvo i osnovnoškolsko obrazovanje s današnjim? Koje su razlike i sličnosti?
Dražana: Razlike su nevjerojatne, goleme. Bilo je to vrijeme bez digitalizacije i današnjim učenicima dragih mobitela. Družili smo se puno, razgovarali i bezbrižno igrali. Druženje uz razgovor je ono što najviše fali svima nama i cijelom našem društvu. Veličina Afrike i jest u tom što oni posvećuju vrijeme jedni drugima, a mi smo to zaboravili.
Učenici: U sklopu svog humanitarnoga rada imali ste čast posjetiti Afriku i upoznati izbliza život afričke djece. Možete li nam približiti život i obrazovanje malenih Afrikanaca?
Dražana: Zahvaljujući Bogu i mojim fratrima, tri puta sam bila u Africi. Naime, 2012. godine bila sam šest mjeseci u Keniji, zatim 2017. godine bila sam tri mjeseca u Keniji, a onda sam 2018. godine bila u Beninu dva mjeseca. Život afričke djece i život afričkih ljudi je neusporediv s našim životom. Zanimljiva je jedna tvrdnja koju znaju izgovoriti posjetitelji afričkoga kontinenta: „Oni nemaju ništa, a mi imamo sve. S druge pak strane, oni imaju sve, a mi nemamo ništa.“
Učenici:Naša škola je ima svoju „kumu“ u afričkom Beninu, djevojčicu Doris. Je li Doris sretna djevojčica, kako izgleda jedan njezin školski dan?
Dražana: Tako je. I ovom prilikom od srca zahvaljujem svima „afričkim kumovima“ na njihovoj ljubavi i požrtvovnosti. Vaša škola poznata je po svom humanitarnom radu pa mi je drago što je Doris na jedan izniman način dio vas. Ona je jedna sretna i pametna djevojčica. Ispričat ću vam jednu anegdotu vezanu za Doris. Kad sam došla u Afriku zadnji put, sa sobom sam donijela i darove koje su kumovi pripremili svojim malim afričkim kumovima. Riječ je o sitnicama koje puno znače. Uz dar je išla i kumova (kumina) fotografija. Doris je uzela svoju fotografiju sliku i ubrzo me pozvala na stranu upitavši me:„Tko je meni kum od ovih ljudi.“ Kad sam joj rekla da je cijela jedna škola njezina kuma/kumovi, bila je veoma sretna. Imala je najviše kumova. Doris je jedna od boljih djevojčica. Inteligentna je, govori, uz francuski, i engleski jezik. Ona je uzor-djevojčica. Kako izgleda jedan njezin školski dan? Sve djevojčice se ujutro rano(u šest i pol) ustaju, doručkuju i onda se lagano spremaju u školu. Do jedan sat su u školi. Nakon toga dolaze kući. Ukoliko nije ponijela hranu, dolazi u dom ručati i nakon toga ponovno se vraća u školu. Kad se vrate iz škole, djeca idu na počinak ili, kako oni kažu, imaju tzv. siestu. Nama je to pomalo neobično, no njima je taj odmor zapravo očekivani dio svakodnevice. Onda slijedi igra pa večera i večernja molitva. Djevojčice u domu svaku večer mole za svoje kumove. Stoga znajte da ste u Dorisinim svakodnevnim molitvama.
( DORIS GBENOU)
Rođena je 04.02.2006.godine
Prije potpunog preseljenja u Dom , Doris ga je posjećivala za praznike. Svojom inteligencijom bila je poticaj ostaloj djeci .Do 2016-e godine otac od djevojčice je dolazio i pomagati sestrama u Domu.Iste godine iznenada je preminuo. Tada vlč.Odilon preuzima brigu o Dorisse i dovodi je i smješta u sirotište , kako bi nastavila život s ostalim djevojčicama jer je već sirotište smatrala svojim domom.
Učenici: Postoji li mogućnost da Doris jednoga dana dođe u našu školu? Jeste li joj pokušali predočiti gdje mi živimo i kako?
Dražana: Zanimljivo je koliko djevojčice iz sirotišta zapravo znaju o BiH i Hrvatskoj. Naravno sve informacije došle su od naših volontera i oca Odilona koji je osnivač ovog sirotišta u Beninu. Ne znam hoće li Doris ikada doći ovamo, ali znam da je Bogu sve moguće.
Učenici: Postoje li u afričkim školama neopravdani sati i jesu li sva ta djeca koju poznajete dobra u ponašanju i učenju?
Dražana: Naravno da ni u Africi nisu sva djeca dobra u ponašanju i učenju, kao i ovdje.I tamo postoje i neke male kazne, kao i kod nas. Ali razlika je u činjenici da su afrička djeca sretna što uopće mogu ići u školu. Oni se raduju što idu u školu. Ići u školu znači i imati jedan dnevni obrok. Voljela bih da vidite sreću i zahvalnost zbog jednog slatkiša – bombone.
Učenici: Kako biste sastavili popis različitosti između afričke djece, naravno koju Vi poznajete, i nas, duvanjskih osnovaca?
Dražana: Čini mi se da duvanjski osnovci, kao i njihovi roditelji, prihvaćaju sve ono što se zove materija. Možda nekada i nesvjesno, kao odrednicu vremena. Nismo se potpuno predali, ali idemo k tomu.Nadam se da će afrički čovjek zadržati svoju vedrinu, radost zbog malih stvarite dar zahvaljivanja i blagoslivljanja. Vama isto želim.
Učenici: Što Vas tako snažno vuče natrag u Afriku?
Dražana: Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje. Kad se prvi put rodila ta ideja u mojoj glavi, dugo sam o njoj promišljala. Onda sam svoju zamisao podijelila sa svojom obitelji i fra Đokom. Neki od njih su se pitali jesam li „poludila“ nadajući se da će me „to“ proći. Međutim, vrijeme je bilo na mojoj strani, bližio se dan moga polaska. Pitali su me neki i:„Šta ako tamo umreš?“Ja sam spontano odgovorila: „Pokopajte me pod bananom.“ Jednom kad odeš u Afriku, ona te vuče natrag. I bez obzira što sam preboljela i amebu i tifus te zadnji put malariju, ja se rado vraćam Africi.
Učenici: Što treba činiti kako bi svijet imao više sluha za humanitarni rad?
Dražana: Mislim da treba imati otvoreno srce i oči. Nekada znam reći kako mi nerijetko i pored zdravih očiju ne vidimo. Dakle, važno je u svakom čovjeku prepoznati brata i biti tu za svakoga čovjeka u potrebi.
Učenici: Ima li i u našem okružju puno potrebitih, poglavito djece?
Dražana: Ima puno potrebitih. Međutim, s obzirom da ste vi ovdje prvenstveno zbog „afričke priče“, moram napraviti svojevrsnu usporedbu i reći kako ovdje nema ni gladnih ni žednih. Ima ljudi u potrebi, ali u usporedba s Afrikom skoro je nemoguća.
Učenici: Put do Afrike čini nam se kao veliki izazov, možete li nam predočiti Vaš prvi susret s Afrikom i približiti nam afričke (nama filmske) pejzaže?
Dražana: Moj prvi put u Afriku obilježen je bezbrižnošću i nadom. Jedino sam se bojala brojnih avionskih presjedanja. I onda na polaznoj točki – Zagrebu doživim nešto neočekivano: otkazan je moj avionski let prema Africi. Naravno, nisam to doživjela kao prepreku ili loš znak. Kad sam stupila na afričko tlo, moji su osjećaji ostali isti. Samo sam vidjela ljude drukčije boje kože. Mnogi su mi govorili da fotografiram taj prvi susret s Afrikom i ljudima koji me onamo čekaju. No mene je dočekao samo taksist nepoznata imena i prezimena. Samo mi je bilo važno doći i upoznati afričku dječicu. Kad sam došla u volontersku kuću, dvoje volontera mi je pokazalo moju soba na čijem sam plafonu ugledala velikog pauka. Pitala sam ih što mi je činiti s paukom, a oni su mi odgovorili: „ Neće ti on ništa,ne brini. “Tu prvu večer preživjela sam u sobi s paukom.Već sutra je bio mrtav. Dakle, Afrika je možda na prvu strašna. Vidjela sam puno opasnih životinja i velikih otrovnih zmija. Međutim Afrika je predivna zemlja koja ima puno prirodnih potencijala, no nažalost neiskorištenih.
Učenici: Jesu li Afrikanci lijeni ili pak marljivi ljudi?
Dražana: Mene strašno zaboli kad netko kaže da su Afrikanci lijeni ljudi jer oni to nisu. Samo ne znaju iskoristiti sve ono što im je Bog u prirodi i okružju dao. Zahvaljujući Bogu i dobrim ljudima uče kako se može bolje živjeti od rada svojih ruku.
Učenici: Ponešto smo čuli od naših misionara u Africi o vjeri afričkih ljudi pa nas zanima kakva su Vaša iskustva i što nam možete reći o njihovoj vjeri.
Dražana: Afrikanci koji vjeruju, duboko i iskreno se pouzdaju u Gospodina. No Afrika je i u tom segmentu raznolika i neobjašnjiva. Postoje različiti oblici vjerovanja i različite religije. Ljudi, koji nisu čvrsti u svojoj katoličkoj vjeri, lako prihvaćaju druga vjerovanja mijenjajući svoju vjeru po različitim kriterijima, primjerice koja je crkva bliže. Naime, u mjestu Subukia, gdje sam bila dva puta, i u mjestu Hondji, gdje sam bila treći put, ljudi su zaista odani svojoj vjeri i njihove mise se ne mogu usporediti s našima. Uz bubnjeve se pleše, mise traju po četiri sata, ljudi kilometre prepješače kako bi sudjelovali na svetoj misi. da slave Boga, oblače svoju najljepšu odjeću. Dakle, Afrikanci zaista punim plućima slave Boga.
Učenici: Humanitarni rad u našoj školi je uistinu dobar. Trudimo se na različite načine otvoriti srce onima najranjivijima. Što mislite koliko je Duvnjak human čovjek, koliko prepoznaje tuđu patnju i je li ga materijalnost zaslijepila?
Dražana: Moje dugogodišnje iskustvo, već dvadeset godina radim u Udruzi „Kap ljubavi“, potvrđuje činjenicu da su Duvnjaci ljudi velika srca. Svaka naša humanitarna akcija završi uspješno zahvaljujući Bogu i našim dobrim ljudima.
Učenici: Od srca Vam hvala na ovom razgovoru, našoj školi ste dragi gost.
