Home
“Zar opet”

“Zar opet”

O snazi riječi narod je davno rekao poznatu mudroslovicu “lijepa riječ i željezna vrata otvara” i uvjerio se u istinitost njezina značenja. Povijest pak bilježi vremena u kojima se riječ zlorabila, iskrivljivala i tumačila po želji slušatelja gubeći svoj pravi smisao.

Duvanjski kraj pamti ta vremena kad se zbog verbalnog delikta ljudima sudilo i presuđivalo. Dolaskom demokracije pomislili su da je prošlo mračno vrijeme i da je sloboda govora temeljno ljudsko pravo.

– Čovik će uvik govorit ono što mu more stat u obraz, – izjavio je Jure. – Ako se ne boji vriđat Stvoritelja kako ne će ljude, al eto mu tamo, ne triba za rič u zatvor, već na ispovid ili u bolnicu ako je kakva valinka.

– Šta to ti o zatvoru? – upita ga Mara i sjede uza nj pletući pape. – Tebe ustravio zatvor pa ga nikako smetnut s uma. A meni u glavi ovaj naš mali, – pogledala je prema unuku Josipu koji je sjedio u dnevnom boravku s tabletom u rukama ne reagirajući na okolinu.

– Cilo jutro je na tim igricama. Ne smeće. A ne zna se kakvim glasom ne okriću oni tamo; psuju, vrišće, urliču, zavijaju, ciče k’o sotona, daleko mu stan od moje kuće. Ja bi u zatvor one koji su to izmislili, a i roditelje koji nije briga što se dica propaste.

Zadnju rečenicu Mara je izgovorila tiho da je ne čuju sin Ante i nevista Štefica koji su povremeno ulazili u sobu buljeći u svoje mobitele.

– I meni je mali u glavi, – nastavi Jure, – ne gleda u tanjir dok ručava već ko slipac papla po stolu i samo vrisne kad “obori rekord u ubijanju”. Ne bi virovo da ne vidim svojim očima. A ćaća i mater – ništa. Njima je to k’o normalno.

– Jašta jadna ti majka, – Mara će zabrinuto, – a sve se diglo na noge zbog ovog našeg vjeroučitelja u Zagrebu što je govorio prid dicom grube riči. Nije mu to tribalo, ali sto puta gore gledaju na televizorim i mobitelim pa to nikog nije briga.

Od muke me je protisklo u žličici. Za nepromišljenu besidu – u zatvor! Ne bi onda niko osto na slobodi.

– Meščini da ono komunističko zlo nije nestalo, neg se samo malo pritajilo pa najžešće plane na čovika vjernika kad ga zatekne u kakvoj slabosti. Oće đava svoje, eto ti.

– Šta bi bilo od naše dice da su i’ odgajali učitelji? – zapita se Jure. Sve i’ učili nakaradno; da je čovik nasto od majmuna; da nema Boga; da je kardinal Stepinac zločinac; da su partizani dobri i pošteni, a mi znali za njiova zlodila. Ali, štaš? Sila Boga ne moli! Oni dicu učili svoje, a mi kod kuće svoje. I dica izresla čestita jer je se dobro Boga molilo. A nisu im naudili nakaradni učitelji, ni šibanje, ni klečanje u ćošku, ni “rešta”. Ali, triba pravo reći, bilo je i dobri i plemeniti učitelja. U svakom vrimenu ima ljudi i neljudi, – zaključi Jure.

– Nu, jakuće. Ima dobra više nego zla, samo se zlo više propinje i skače u oči. Ko je se u to vrime usudio prigovorit učitelju? Propadala bi neka dica i po dva – tri puta, sve dok ne odneseš pršut ili čimgod ne podmitiš, ali učitelj je bio bog i batina.

Sad najviše grajaju ove gospoje što se zalažu za pravo na abortus. A lopuže ne bi rekle da se zauzimaju za ubojstvo svog nerođenog diteta. Ne će tako. To su teške riči. Već zlo umotaju u lipu rič i s njim u javnost, k’o s poslom. Ima tog na svokom koraku.

A kad nesritni čovik plane zbog nepravde pa kaže šta i ne misli, one s njim mlate koda je najveći zlikavac, a zna se da pri njem nema zla.

– Ja bi za malog garantiro ako je na pokojnog ćaću, – odlučno će Jure. Zna moja bila glava da niko od njegova plemena nije bio loš čovik. Šta više, to su ljudi od poštenja. Kod nji’ je se svak mogo snać u potribi. More bit da je nagle naravi pa ga pogodila presuda generalu Praljku i, puko čovik. Nije mu doteklo pameti da se spazi di je i prid kim govori. Vidiš ti kako ga je snimio njegov učenik, a ni to se ne smi radit u školi?

– Grube su mu riči, triba pravo reć. Ali to su samo riči razočaranog čovika. To se dogodi i najboljoj osobi kad joj prikipi. Zar nisu važnija dila od riči? Tribalo ga je primirit, opomenut, a ne drito – otkaz, pa pritvor. Ko priki sud.

– Nije dobro? – zamišljeno će Jure.

– Bože mu budi u pomoći i svakom pamet prosvitli. – Mara reče drhtavim glasom i pogleda veliko raspelo na zidu.