Staza s Bilog briga

Bistra rujanska svanuća imaju moć. Umiju ona probuditi dječje oči i u onima koji ih grčevito skrivaju. Na čelima okolnih brežuljaka i dalje pišu učenička imena. Znam ih nekoliko. Jednostavna su pa ih ljudi, staze i uzvisine lako pamte: Josipa, Jakov, Luca, Josip, Mijo, Dane, Ante… A u jednostavnosti se krije ljepota. Možda toga više i nema? Kao što nema učenika koji gaze u rujanska jutra uhodane staze Biloga briga i tako urezuju još jedno ime – lijepo i snažno. Bez imalo straha, ali uz pratnju majki, prvi dan škole koračali smo ja, brat i Josip prema kamenoj školskoj zgradi u Bučićima. Bila nam je velika. Dan prije padala je kiša čiji ih se kapi i siline ne sjećam, ali znam da je bila jer smo na putu, tamo gdje se spušta kamena staza s Biloga briga, vidjeli kišnu glistu. Naravno, mislili smo da je zmija. Glasan smijeh Josipove majke odmah je govorio kako je zamisao netočna. Nastavili smo dalje prema školi i u život. Jednostavno. Vjerojatno je cjeloživotan osjećaj majčine blizine, ali ruku smo već odavno pustili jer smo znali da dalje moramo sami. Možda i toga više nema?! Jer sindrom nesigurne djece širi se kao zaraza i teško ju je spriječiti. Gliste na uskim putovima sve češće su zmije, ali sada u očima srednjoškolca.

               Ondašnji školski sastavi često su govorili o iznenadnu događaju, odnosno kako smo, igrajući se ili berući šumske jagode, vidjeli zmiju. Učiteljica nam se potajice smijala, znala je da pomalo i lažemo. Jednom nas je upitala: „Je li možda tko od vas vidio skriveno ptičje gnijezdo i prvi bojažljivi ptičji let?“ Bio je to pokušaj prolaza u neki drukčiji – suptilniji svijet. Većina nas je ostala ispred prolaza, no zadovoljna i utopljena u jednostavnost.

            Djevojčica koju danas vidim u školskoj klupi vjerojatno nikada neće okusiti slad divljih kruščica što ih potajice na sat župnoga vjeronauka donesoše Dane, Mijo i Pajo. Ona svoje široke plave oči otvara ne znajući za tajni prolaz do ptičjeg gnijezda i možda nikada neće letjeti visoko i sama. Neće se diviti improviziranu ringišpilu u boci jer ih je već puno vidjela, a mi tek jedan u školi, i to kao izum nadarena učenika.

Puno toga smo spoznali sami i prvi put vidjeli tek kao zreli ljudi, no divljenje nije izostalo. Samostalan let iz gnijezda donosi bezbroj neodoljivih okusa i mirisa čija se sinestezija ne zaboravlja.           

Danijela Musić