Jure je po stare dane počeo igrati „loto“, iako je cijeli život govorio: „Nema kruva prez motike“ i „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Eto, odnedavno, se zaljubio u listiće s brojevima. Gledajući ih razmišljao je naglas.
– Valjalo bi dobit kakve dobre parusine. Možda bi se i dica vratila u rodni kraj i otvorila firme. Lipo je bit moćan čovik u svom mistu, a povr’ svega bit čestit i pošten, a kad se ima – lakše je i to.
Mara je ušla u kuću i pomalo začuđeno pogledala Juru, pa zavrtila glavom, na što se Jure oglasio.
– Ajdera, Mare, zabiluži mi brojeve na ovaj listić. Ti si dobrog bata, možda se i posrići, ko zna?
– Opet te nosa, Jure. Jesi li popio tablete?
– Nemoj me ljutit čim oči otvorim. Cili svit snuje o parom, što ne bi i ja. Već, vamoder, reci koji ću prikrižit. Ti si sritna.
– To ti računaš po sebi. Misliš da sam sritna što sam se na te namirila? – pa će za sebe – Svak ti se sebi čini dobar. – A ja mislim da si ti sritan kad sam te ja zapala.
– I, mogo sam ja dovest iz svakog sela po dvi. Poručivalo i’ je nekoliko. Ma, ti si mi, eto zapela za oko na Malu Gospu kad si igrala u kolu, i za me više nije bilo druge, džaba što su me nagovarali.
– Znam ja da su me kudili. Tila je tvoja strina za te dovest svoju bratanau. Sićaš li se?
– Kako ne sićam, koda je jučer bilo – nastavi Jure provjeravajući pogledom da ga ne bi kogod čuo.
– Zamirio ja tebe Mare u kolu, a jedna moja zvirlava rodica dođe k meni pa mi reče: Lipa je cura, ali čerma joj izblidila, mora da je siromaška, a ti Jure ne smećeš oka s nje. Ja se od tada uvik čudim „šta žensko oko vidi“.
– Sićaš li se ti, Mare, kako mi dade onu šljivu s draga srca?
– Jesam, Jure, sićam. Prvi sam put vidila prteni kaputić na tebi, svi o tom pripovidali, tada su nosili momci suknene koparane, a cure suknene čerme.
– Ja sam donio taj kaput s rada po Crnoj Gori. U njem su se te zime vinčali svi momci iz sela, a i ja sa tebe u njem priveo, moja Mare. I nisam se nikad pokajo – izjavi Jure oprezno.
– Nisam ni ja. Meni su donili crvenu čermu Ruže Žutog i u njoj sam se vinčala, Ruža bila jedinica, a na kući mogli.
– Ja sam uvik govorio i dici: – Nemojte za nedraga, lipo je živit s kim ti se mili. Ama me stra za unuka Juru Ivanova, uvik govori kako će se bogato oženit i priviše mu pare u glavi – a more mu lako prisist.
– Je, kako je svit govorio: „Uzmi vraga – radi blaga
Blaga nesta- a vrag osta.“
Tribat će mu pripelit kad dođe, možda i poćuti. A ti baci te listiće, vidiš da je i tebe ponilo. Ko će doć do para prez muke?
– Drugo sam ja! – reče Jure.
Obavještavamo sve učitelje razredne i predmetne nastave da će se sjednica Učiteljskog vijeća održati u petak 3. studenog 2017. u 13:15 sati u središnjoj školi u Bukovici.
Ante je najavio svoj dolazak za Svi svete. Voli on doći u rodni kraj i zapaliti svijeće na grobovima svojih bližnjih.
– Što je čovjek ako ne poštuje svoje grobove – govorio je djeci.
– Što sam stariji sve me više vuče želja u zavičaj. Volim sresti svoje ljude i nadisati se duvanjskog zraka. To mi dođe kao punjenje baterija. Lani sam sreo na groblju našu staru susjedu koju svi u selu zovu Strina. Bio je to ugodan susret.
I čim je stigao u roditeljski dom, Ante upita:
-Kako je stara Strina?
– Dobro je – sa smiješkom će Mara. Blizu joj je sto godina, a još je pokretna i dobra u pameti. Prooda oko kuće i voli za svakog upitat. A starost svoje nosi.
– Lani sam je sreo na groblju, bio sam s kumom Franišom i on se našalio ovako: – Kad umre stara Strina, više neće bit dobra čeljadeta, a eto, ode on prije nje – zamisli se Ante s blagom sjetom na licu.
– Pokoj mu duši, nije kako mi oćemo, već kako Bog odredi.
Uzdahnu Mara i nastavi s pričom.
– Di je Strina, malo je naki? Nije joj život bio lak. Čovika joj nestalo u ratu, nije ga sritna smila ni spomenut dugo, ali živila u nadi da će se vratit. Kazivali neki da su ga vidili živa – a čovik viruje u ono što voli. Prije tog joj umrlo nejako muško dite. Curicu rodila kad je Ile nestalo. Ali, opet, uvik bila vesela i za svakoga uštivna. Ako zatriba poslušat – Strina najsalalnija. Za dicu, dušu dala. Uradit u rukama šta god oćeš, „što oči vide – ruke znaju“. Svi ste išli k ovcom drage volje ako je Strinu zapalo s nama.
– Ma, kako ‘no je ona imala običaj priletit u govoru – prekide Jure Marin hvalospjev.
– Čije se ono krme ruda od češu – sjeti se Ante u grohotnom smijehu, a naše se češalo od rudu.
– A ima i ona: U naši repova kusasta krmad – često se mi u Zagrebu sjetimo Strinini odvala. Ja ne znam da sam ikad tu ženu vidio ljutu. Čovik bi se zapito – odakle tolika dobrota?
– Moj Ante, Strina je dobro Boga molila. Uvik išla k misi, puši – pada. Pa po zavitim; za ajvan – svetom Luki; za oči – svetom Roku; za bradavice – na Ljubinac pa u Vinjane – svetom Anti, i sve pišice.
– Eto, ako ti Bog u jednom oduzme – u drugom ti nadoda – zaključi Jure.
– I čeljad su je njezina štitila, triba pravo reć. Poštivali je „ko jednu po jednu“, a i ona nji.
– Kako ‘no je rekla poljaru kad joj je odnio torbu jer su joj se krave na Vranjbabi otiskle u žito – sjeti se Jure pa nastavi.
– Pravdala se ona da nije mogla ustavit pošćetnu Dragulju, a poljar će ti njoj: – Nemoj ti mene pravit za budale, a sebe za pametnu, već dođi sutra po torbu i donesi otkupninu.-A Strina koja ni u snu ne bi nikog uvridila, a kamoli odraslo muško čeljade, opet je priletila po svom običaju pa rekla: – Ne pravim ja tebe za pametna, a ni sebe za budalu.-
– Govorilo je selo o tom zadugo, a kako je i poljar bio „pošćetan“, susjed Manje je izjavio u Strininu obranu: – Imala je i pravo! –
Pokazala je jesen svoju ćudljivu narav. U trenu je ljutita otpuhala lišće, staze je mrazem u zoru posula pa je zadovoljno namignula smrknutom oblaku da priđe bliže. Onda se tiho ušuljala u našu učionicu, od lišća je istkala šareni tepih pa je zidove ukrasila prekrasnim radovima. Sve su to darovi zaigrane jeseni što se veselo vrti po cijelome zavičaju u onoj svojoj raskošnoj haljini. Evo je sada kod nas,ugostili smo ju ovdje u našoj školi u Mrkodolu i odlično se zabavljamo! Velike pozdrave šaljemo vam svima, a uz jesen se veselimo sve dok nam ne dođe, pa ju potjera, bijela zima.


Školska knjižnica u našoj školi bogatija je za trideset knjiga koje su nam darovali Đakovčani, odnosno ravnatelj Mirko Ćurić u ime Srednje strukovne škole Antuna Horvata u Đakovu. Knjige su različita sadržaja, uglavnom je riječ o književno-umjetničkim djelima te monografijama i zbornicima. Iskreno smo zahvalni prijateljima iz Slavonije na daru koji će pridonijeti kvaliteti našeg knjižnog fonda.

Iskrenu zahvalu u ime škole upućujemo Ruži Čuić (rođ. Tomić) bez koje ovaj uradak ne bi postojao, a i Milanu Čujiću – Mići čije su guslarske pjesme dio ovog uratka.
Mara je rado odlazila u Zagreb, više zbog druženja s unucima i djecom nego zbog liječničkih kontrola koje su bile povod. Voljela ju slušati unuka Josipa, a i on je volio bakino društvo.
Nismo o bolnici ni mislili, moj Josipe, tako je to tada bilo, samo smo strina i ja obećale otić svetom Luki na Kamen Most.
Učenici naših područnih škola Mesihovina i Roško Polje danas su imali terensku nastavu. U pratnji svojih učiteljica mali su znatiželjnici posjetili Vatrogasnu i Policijsku postaju te Hitnu službu Doma zdravlja u Tomislavgradu. Blizak susret s vatrogasnim i policijskim vozilom, zorne demonstracije, obilazak prostorija Policijske uprave u koje inače nemaju priliku zaviriti te važni razgovori o teškim i poprilično opasnim aktivnostima s kojima se ovi službenici nerijetko nalaze, oduševili su naše zaigrane učenike. Iako su pokazali zavidno znanje, mnogo toga su danas naučili poput mjera koje se provode da bi se spasio ljudski život ili izbjegla kakva prijeteća opasnost. Zadovoljni i umorni, po završetku nastave, okrijepu su potražili u igraonici Prodajnoga centra “Prodex” gdje im je ljubazno poslužena prava gozba.

Jučer nas je obradovala vijest da je prvu nagrada za video uradak na natječaju Federalnoga ministarstva kulture i sporta Mladi i naslijeđe dobila naša škola, Osnovna škola fra Mije Čuića – Bukovica. Kolegica Matina Sabljić voditeljica je foto i video sekcije u našoj školi pa je sa svojim učenicima iz Brišnika Anamarijom Prljević i Matom Musićem odradila zanimljiv videozapis Anin san čiju je vrijednost prepoznalo ocjenjivačko povjerenstvo na Danima europskoga naslijeđa te im dodijelilo prvu nagradu. Ovogodišnja tema ove manifestacije, čiji je cilj bio poticanje mladih na očuvanje, brigu i ljubav za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu, bila je Upoznajmo kulturnu baštinu i čuvajmo prirodu. Matini i njezinim učenicima upućujemo iskrene čestitke znajući da će svoj rad, već nagrađivan, nastaviti.
Brišnički učenici od 2. do 5. razreda sa svojim učiteljicama obilježili su hodom prema Vjetroparku u Gornjem Brišniku Svjetski dan šetnje. Dan je bio sunčan i pogodan za šetnju. Razdragana dječja lica hrabro su krenula prema svom odredištu znajući da svoju pješačku dionicu trebaju prijeći za sat vremena. Učiteljice kažu da su učenici s lakoćom prešli put dug oko 2,5 kilometra i uživali u pogledu koji se ispod vjetrenjača pruža na široko Duvanjsko polje. Okrijepili su se zastavši kod spomenika hajduku Mijatu Tomiću, a onda su krenuli natrag u svoju školu koja ih uvijek mirno i otvorenih vrata čeka. Vjetrenjače su u našem kraju postale prava atrakcija pa je sve više onih koji ih žele vidjeti izbliza. Dojam je neopisiv. Možda je njihova veličina prilika da spoznamo svoju malenost.